Za svaku pohvalu

U ciklusu Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj već smo ranijih sezona često imali priliku uživati u svirci na klasičnoj harmonici te bismo mogli zaključiti da se taj ciklus prometnuo u jednog od glavnih zagrebačkih promotora svirke na tom nedovoljno zapaženu instrumentu. Predrasude proizašle iz uporabe u popularnoj glazbi još izazivaju odbijanje kod mnogih, no slični problemi zahvaćaju i druge instrumente pa tako sve češće u glazbenim školama novi učenici i njihovi roditelji kod upisa ostanu zaprepašteni kad shvate da gitara zapravo nije električna gitara. No izvrsni nastup Martine Jembrišak, studentice poslijediplomskoga studija glazbenog menadžmenta i diplomskog studija klasične harmonike na Muzičkoj akademiji Frédérica Chopina u Varšavi, zasigurno je najbolji način za rješavanje predrasuda i podizanje reputacije klasične glazbe ma za koji instrument. Martina je već prije brojnim nastupima i osvojenim nagradama na vodećim domaćim i međunarodnim natjecanjima zadala sebi veliki zadatak u promoviranju harmonike, a kod nas pogotovo kada je 2014. ušla u finale medijski dobro popraćena izbora predstavnika Hrvatske na eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika.

Martina Jembrišak / Snimio Mirko Cvjetko

 Na programu ovog koncerta našla su se pravilno raspoređena djela 18. stoljeća i nova djela, pisana izvorno za harmoniku. Prva skladba, Passacaglia (1995) slabije poznata njemačkog skladatelja Jürgena Ganzera, moderno je djelo, s dosta idiomatskih gesti prilagođenih instrumentu. Kontrapunktska tehnika ravnomjerno se javlja kroz cijelu skladbu, a Martina je znalački istaknula svaku liniju. S druge strane, u obradi Predigre i teme s varijacijama u A-duru Josipa Raffaellija, uspjela je postići lakoću i lepršavost, što nije tako lako s obzirom na proizvodnju zvuka na harmonici. U tehničkom smislu, nastanak zvuka kod harmonike jako je sličan orguljama, tako da nije bio neočekivan izbor Bachova Preludija i fuge u f-molu, WTK I jer se i preludij i fuga više oslanjaju na čisti orguljaški stil nego na generalni stil „za instrumente s tipkama“, kao što je to slučaj u Scarlattijevoj Sonati u F-duru, K 107, koju smo čuli za bis. Kod Scarlattija treba svakako pohvaliti izbor registara, za razliku od izbora registara kod Raffaellijeve Predigre i teme koji su dodatno naglasili, za klasični stil ionako neobično visoku, početnu oktavu. Skladba dojmljiva imena Bez naslova (1972) Poula Rovsing Olsena vrlo je ezoterična. Ne teži novom zvuku, ali formalno je teže shvatljiva, što nije omelo Martinu da suvereno iznese građu. U Kratkim pričama (2016) Graciane Finzi vidljivo je kako je ekspresivnost nakon romantizma s početka 19. stoljeća neodvojiva od programnosti. Brbljavost kratkih priča bliska je prevladavajućem metamodernističkom stilu nakon 2000-ih, koji, lišen postmodernističke ironije, može nesputano kombinirati nasljeđe novoga zvuka i slikovite osjećajnosti romantične glazbe. U toj raspravi stil Anatolija Kusjakova, jednog od najvećih klasika harmonikaškog repertoara, ne prati vremensku linearnost. Suita Slike prolazećeg vremena (1999) bliža je Musorgskom i Rimski-Korsakovu, uz majstorsko korištenje tehničkih mogućnosti harmonike. Upravo je kroz Kusjakovljeve minijature Martina Jembrišak pokazala zavidno umijeće sviranja tog itekako tehnički zahtjevna instrumenta.